Prva je ljubav došla tiho nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negdje duboko u nama...

Dugo vam nisam pisala...Ajme da vi samo znate koliko mi fali moja prva ljubav.Njemu sam mogla sve govoriti jer ne samo da smo bili zajedno nego smo bili i najbolji prijatleji.Mislim da me je on jedino razumio i nikada se nismo posvađali i svaki dan smo skupa izlazili van:smijali se zajendo,pričali o svemu i svačemu...Ma obožavala sam ga...I jako bih željela da mi se vrati i da ponovno budemo skupa,ali tada zauvijek...Ajme koliko sam ga voljela,a i dan danas ga volim.Da mi se bar vrati...Ljudi pomolite se večeras da mi se vrati!A neda mi se više pisati jer ne mogu vam opisati kako se trenutno osijećam i znam da me ne može nitko razumjeti...Tužno,ali istinito.
Usput: IMA LI KOGA DA JE IZ ZAGREBA?

Aaaa!!!Kako sam ljuta!Imam jednu frendicu koja mi je kao "najbolja".Ne mogu vjerovat kako netko može biti tako bezobrazan!Uvijek sam ju branila od svega i kada su je jedno vrjeme dočekivali ispred škole,JA sam bila ta koja ju je branila,koja ju je pratila doma,išla kod pedagogice da ne bude sama tamo na razgovoru iako mi se možda nije dalo i iako sam se bojala tih svih cura koje su je napadale jer ipak je njih bilo ajmo reći skoro cjela škola jer su je i dečki mrzili pa onda i mene jer sam bila za nju.A nisam ju htjela iznevjeriti,morala sam stajati uz nju!Što god da se desi uvijek sam bila tu uz nju!...A ona je tako ne zahvalna...Stalno se svađamo.Zamolila sam ju da me ne taga na facebooku,a onda kada me je tagala rekla sam joj da izbriđe tagove,a ona je rekla da neće i da je to namjerno napravila.Tako se promjenila.Išle smo u Avenue Mall...Dobro nije baš bitno kaj smo radile...xD...Uglavnom ona je otišla i ostavila me samu i otišla s drugom frendicom...I ja sam sad sama bila i morala trpit sve...A jednom kada smo išle nosila je jednu torbu sa sobom i pitala da li netko drugi sada hoće nositi njezinu torbu,i ja sam rekla evo ja ću!I dođe ona meni onako bahato "I ja mislim!!!" I ja sam joj ona spustila torbu na pod i rekla joj da si ju sama nosi kada je tako bahata!A dođe ona meni da kaj sam normalana da joj ja i trebam nositi torbu...Ma svašta...Jedva čekam srednju jer nemam baš nekih prijatelja pošto me cijela škola mrzi jer sam ju branila,a ona tako ne zahvalna...Ne vjerujem kako ljudi mogu biti tako bezobrazni...

...Sve je krenulo od onda kada smo se upoznali.Bilo je to prije dvije godine.Zvao se...Ma nije bitno kako se je zvao.Uglavnom bila sam jako zaljubljena u njega.Obožavali smo jedan drugog.Bili smo luudi jedan za drugim.Stalno smo izlazili van,ali kao prijatelji.Svaki bi se dan dopisivali i napokon je stigao i taj dan kada smo prohodali.Bila sam resretna.Još se točno sijećam i dana i mjeseca i godine i sati i minute kada smo prohodali.Ali desilo se i to...Taj dan kada je on morao otići.Otići zauvijek...Uuu kako su to bili bolni dani,dani bez njega,ali ok. ...Jer je rekao da će se vratiti...Ali nikada se više nije vratio.Slijedeće ljeto nisam mogla pretrpiti jer je taako bilo dosadno bez njega.Nitko nije izlazio van i to još od onog dana kada je on otišao jer zapravo nam je on predlagao sve te igre i s njim smo se svi super zabavljali.Ali eto...Ja njega zapravo niti ne želim zaboraviti jer znate kada se jednom naviknete živjeti takav život da patite za nekim jednostavno vam to postane normalno.Ali onda sam odjednom odlučila.Zaboravit ću ga...Ili ću bar prestati razmišljti o njemu.I dobro...Molila sam se Bogu da ga zaboravim...I jesam.Ali jedan dio mene još uvijek pati za njim i još uvijek se nada da će se jednom ipak vratiti ili da ću ga bar jednoga dana sresti.Nije bitno kada i nije bitno gdje,ali jednom se to mora desiti...

...VOLIM TE ______ ...I ZAUVIJEK ĆU TE VOLJETI...